Devojka je držala papirić u ruci, i bezobrazno se smeškala.
Onda ga je zgužvala i nehajno bacila, a on se raspršio u desetak gužvica, koje su se pri svakom sledećem udaru rasprišvale dalje, ne gubeći veličinu.
Gde bi zgazila ostajale su naizmenično barice nafte i kiseline. Bilo je to čudno, jer je sama devojka bila sva u belom, i delovala je vrlo čisto. Čak joj je i duga raspuštena kosa bila potpuno bela.
Klimnula je glavom ka Smrti.
- Moj lorde. - oni možda jesu bili Jahači, ali ako drugi toga i nisu bili svesni, sami Jahači su znali, Smrt je bio konačniji od njih. Da li je u sebi sadržao i svoj kraj je bilo filozofsko pitanje kojim Zagađenje nije planirala da se bavi. Ni sad, ni bilo kad.
Okrenula se ka Suboti, koji nije mogao da mrdne i prošaptala bajalicu. Možda je mogla i samo da Ga pozove, ali je volela formalnosti. Dim je postao crven i ona je iz praznine izvukla masivni mač. Gađala je Barona njime iz čiste obesti, jer nije mogla tako da mu naudi. Mač se zario duboko u njegove grudi, prikovavši ga za zid.
Tlo im se treslo pod nogama dok je dim uzimao novi oblik, ali ti potresi kao da nisu doticali Smrt i Zagađenje.